Ako umrem od ruke nekog muškarca, ne želim bdijenje. Želim pobunu.

Piše: 

Janey Starling
„Nećemo se više svoditi na uplakane žene. Nećemo tražiti dozvolu za proteste. Prelazimo na direktnu akciju. Nećemo samo moliti da ne umremo. Zahtijevaćemo sredstva neophodna da preživimo: da se u našim školama podučava pristanak, da se primjereno finansiraju naši krizni centri za žrtve silovanja, da se osigura dovoljno smještajnih kapaciteta za žrtve nasilja u porodici – da imaju gdje pobjeći od opasnosti.“

 

 S engleskog prevela: M. Evtov

Ne idem na još jedno bdijenje. Ne želim se više šutke smrzavati držeći cvijeće. Kad god ubiju još jednu ženu, dođe mi da istrčim na ulicu i ispustim iskonski krik gnjeva.

Vrijeme je da se okonča ova era bdijenja započeta ubistvom Sare Everard i nastavljena ubistvima Sabine Nesse i Ashling Murphy. Ova bdijenja koja nisu protesti, to liberalno dijete ljubavi politike respektabilnosti i propisa o koronavirusu, utišali su nam kolektivni bijes. Stojimo sa svojim sestrama napolju na hladnoći, nošene na strujama slomljenog srca i gnjeva, a onda se vratimo kući kuhajući od nemoćne srdžbe, dok strukture vlasti koje nas ubijaju ostaju iste kakve su i bile.

Muškarci ubijaju žene zato što naše društvo gradi muškarce koji ubijaju žene. Ako mislimo spriječiti ubistva žena, nećemo to učiniti bdijenjem ni krivičnim sankcijama za ubistva. Čak i ako ubica dobije kaznu doživotnog zatvora, uslovi koji stvaraju ubice i dalje su na snazi. Samo je pitanje vremena kad će se desiti sljedeće ubistvo.

Moramo iščupati korijene ovog problema i preurediti ovaj svijet izgrađen za muškarce. Rodno uslovljeno nasilje uklopljeno je u društvene strukture, norme i stavove koji se isprepliću s nadmoći bijelaca i kapitalizmom da bi obezvrijedili živote žena. U međuvremenu, rasna i klasna hijerarhija određuje čije će ubistvo biti vijest na naslovnicama, a ko će bdjeti.

Javna bdijenja koja smo vidjeli protekle godine bila su potaknuta smrću žena ubijenih na javnim mjestima. Kad bismo se mobilizirali svaki put kad neku ženu ubije muškarac, svake godine bi bilo stotine bdijenja. U Engleskoj i Walesu po dvije žene sedmično stradaju od ruke svojih partnera ili bivših partnera. Da bismo spriječili ubistva žena, javnost treba protestovati ne samo zbog žena ubijenih u javnosti, nego i zbog svih onih ubijenih u vlastitim domovima. Ne smijemo tugovati samo za ženama s kojima simpatiziraju bjelački mediji srednje klase.

Moramo kolektivno žaliti za migranticama poput Urantsetseg Tserendorj, čije nasilno ubistvo u Dublinu prošle godine nije bilo popraćeno nacionalnim bdijenjem. Moramo zajednički tugovati za crnkinjama poput Bibae Henry i Nicole Smallman, koje su ubijene u jednom londonskom parku, a onda su im policajci „radi vlastite zabave dehumanizirali tijela“ dijeleći fotografije mjesta zločina.

Smrt svake pojedine žene, bilo učiteljice ili seksualne radnice, bilo u tri ujutro ili u tri popodne, bilo na ulici ili u ženinom domu, politički je preporuka za poticanje sistemske promjene. Naše borbe su povezane, a i naša ubistva.


Policijsko i državno nasilje
 

Pristojno javno bdijenje za svaku ubijenu ženu nije – pravda. Pravda je uspostaviti vezu između ubistava svih žena i priznati da su ta ubistva politička. Vrijeme je da svoju tugu kanaliziramo u političku strategiju. Rodno uslovljeno nasilje djeluje na širokom spektru, na svim razinama društva, od međuljudskih do institucionalnih, a pokriva ga nasilna državna infrastruktura, od policije do zatvora.

Dok mi smrzavajući se stojimo i plačemo, država preotima smrt žena da ojača skelu kontrole kojom nas okružuje. Kad je ubijena Sarah Everard, britanska vlada je paniku zbog „opasnosti od nepoznatih“ iskoristila da omogući širenje policijskog nadzora.

Ministarstvo unutrašnjih poslova pozvalo je javnost na konsultacije o svojoj novoj strategiji protiv nasilja nad ženama i djevojčicama (eng. VAWG), ali se ispostavilo da je to samo smokvin list za legitimiziranje dodatnog finansiranja i širenja ovlasti policije – ionako već opijene postojećim ovlastima. Istovremeno se uvodi drakonski Zakon o policiji (trenutno u proceduri Doma lordova) po kojem žene kad planiraju proteste moraju tražiti dozvolu policije, ukoliko ne misle i same biti izložene policijskom nasilju.

Ista ona policija koja je brutalizirala žene u Clapham Commonu, ona koja je optužena za silovanje i koja molbe onih koji doživljavaju nasilje u porodici ignoriše sve dok ne bude kasno, a čiji se vlastiti partneri i porodice javljaju da prijave zlostavljanje u svojim domovima, ta je eto policija navodno ključna u nekoj strategiji za našu sigurnost.

Vrijeme je da svom gnjevu damo oduška, jer je naše kolektivno žalovanje zapaljivo. Bdijenje koje su u Clapham Commonu predvodile Sisters Uncut bilo je oslobađajuće u svom glasnom prkošenju pokušajima policije da zaustavi okupljanje žena. Policijsko nasilje te noći pokazuje da će država našu tugu tolerisati samo kad budemo tihe i na vrijeme odemo kući, ali ne i kad ustanemo i u hrabrom otporu sistemima koji nas ubijaju zatražimo svoje pravo na javni život.

Nećemo se više svoditi na uplakane žene. Nećemo tražiti dozvolu za proteste. Prelazimo na direktnu akciju. Nećemo samo moliti da ne umremo. Zahtijevaćemo sredstva neophodna da preživimo: da se u našim školama podučava pristanak, da se primjereno finansiraju naši krizni centri za žrtve silovanja, da se osigura dovoljno smještajnih kapaciteta za žrtve nasilja u porodici – da imaju gdje pobjeći od opasnosti.

Zahtijevaćemo intervencije muškaraca u slučajevima nasilja koje provode drugi muškarci, na svim razinama. Izgradićemo mreže solidarnosti i podršku u vlastitim zajednicama. Oduprijećemo se stalnom „neprijateljskom okruženju“. Opsjedaćemo lokalne redakcije sve dok ne prestanu krivicu za ubistva žena svaljivati na same žene.


Sestrinstvo gradi moć
 

Naše kolektivno žalovanje je cement neophodan za izgradnju sestrinstva, jer tako gradimo moć. Snaga naše solidarnosti razbiće cijeli sistem, ali samo pod uslovom da obavimo vitalno ako i neugodno prepoznavanje vlastite uloge u održavanju sistemskog nasilja nad ženama. Ako ijednu sestru ostavimo za sobom, strukture i dalje stoje za sve nas.

Dok god neprijateljsko okruženje proganja migrantice, posramljuje seksualne radnice, kleveće trans žene, patronizira muslimanke, zaboravlja zatvorenice – i dalje stoje strukture koje nas sve ubijaju. Skele kontrole zaškripaće tek kad se ujedinimo u svim našim razlikama.

Dok sam na bdijenju za Ashling Murphy stajala među svijetom koji drži cvijeće i svijeće, sjetila sam se pjesme Pat Parker Ženoubistvo (Womanslaughter):

Mnogo sam sestara stekla

i ako neku od njih pretuku,

ili siluju, ili ubiju,

neću obući crninu.

Ni cvijeće neću birati.

Neću slaviti njenu smrt

i bez obzira na to

je li crna ili bijela

voli li žene ili muškarce

ja ću sa svojim brojnim sestrama

doći i ulice ukrasiti

utrobama one

braće u klanju žena.

Ako umrem od ruke nekog muškarca, ne želim bdijenje. Želim pobunu.

Molim vas, dosta više bdijenja. Dajte da poslušamo završne riječi Ženoubistva: „Doći ću svojim sestrama, ne kao poslušna, nego kao jaka.” Dajte da budemo prkosne dok se suočavamo s novim zakonima o protestima.

IZVOR: openDemocracy

Objavljeno: 17/01/2022.

Objavljeno na RIJEČ i DJELO: 

02/02/2022