Teologija konsenzusa

Svi koji su se ikada bavili organizovanjem kolektivnog djelovanja spontano okupljenih grupa i pokreta (a bez strukture i okvira ranije uspostavljene formalne organizacije) znaju koliko je mučno uspostaviti pravila odlučivanja a da se niko ne osjeti isključenim ili zapostavljenim. Odlučivanje po broju glasova (temelj izbora i predstavničke demokratije) više nalikuje prividu demokratije nego vjerodostojnom odrazu interesa društva. Otud je možda razumljiva tendencija novijih društvenih pokreta i neformalnih grupa ka usaglašavanju stavova: da bi odluke o zajedničkim ciljevima i djelovanju počivale na istinski zajedničkom (a ne većinskom) interesu.
Kako se, međutim, iznosi u ovom tekstu (a što su u proljeće 2014. godine na vlastitoj koži osjetili i svi koji su organizovali plenume širom BiH) konsenzus često blokira djelovanje. Usto vodi proizvodnji mlakastih kompromisa (umjesto radikalizaciji), a i hrani tenzije (što najbolje koriste ubačeni provokatori).
U većini grupa koje su kod nas organizovale plenume bilo je primjetno da se odlučivanje odvija u sjeni straha od optužbi da je neko izostavljen iz demokratskog procesa. Bilo je primjetno i nerazumijevanje da demokratija ne znači pravo da se cijeli kolektiv okupira ličnim opsesijama i vlastitim mikrointeresima (pa i besmislenim izljevima toka svijesti). Odlučivanje je tako postalo mukotrpan proces. Radikalni zahtjevi bivali su podređeni kriteriju opšte prihvatljivosti (i time deradikalizovani) iako je bilo jasno da su plenumi okupili interesne skupine nepomirljivih ciljeva i da konsenzus ide na štetu onih neprivilegovanih. Umjesto otvorenih i demokratski kontrolisanih struktura, nastajale su skrivene hijerarhije, a bilo kakav pokušaj efikasnije organizacije tumačio se kao manipulisanje spontanim buntom. Suština demokratije pala je kao žrtva formalne, proceduralne demokratičnosti, a ljubomorno čuvanje spontanosti borbe - iznevjerilo je same ciljeve borbe.
Tako se praznik demokratije, kako su ga prvobitno nazvali, pretvorio u parastos političkom djelovanju.


Piše: L.A. Kauffman

S engleskog prevela: S. Asotić

Odlučivanje konsenzusom, proces u kojem grupe postižu dogovor bez glasanja, već je skoro četrdeset godina glavna odlika pokreta direktne akcije: od antinuklearnog pokreta 1970-ih, preko globalnog pokreta za pravdu s početka novog milenija, pa do pokreta Occupy Wall Street iz 2011. godine.

Umjesto glasanja za ili protiv nekog spornog plana, grupe koje odlučuju konsenzusom pokušavaju usavršiti plan dok ne postane prihvatljiv svima. U udžbeniku na internetskoj stranici plenuma grada New York, koja predstavlja strukturni izraz pokreta Occupy, kaže se da je „konsenzus proces kreativnog razmišljanja: glasanje je izbor između dvije opcije. Konsenzus je kada uzmemo neki problem, dopustimo svima da iznesu svoje oduševljenje, ideje ili zabrinutost, te sintezom dođemo do prijedloga koji najbolje odražava svačiju viziju.”

Pobornici konsenzusa nude široke argumente u njegovu korist. Kažu da je suštinski demokratičniji od drugih metoda, da potiče radikalnu transformaciju samih pokreta, kao i njihovih odnosa s ostatkom svijeta. U priručniku napravljenom povodom akcije zatvaranja Wall Streeta na Dan planete Zemlje 1990. godine, koja je uključivala blokadu ulaza na berzu i rezultirala hapšenjima dvjestotinjak ljudi, stoji da „konsenzus u najboljem slučaju nudi saradnički model postizanja grupnog jedinstva, što je ključni korak u stvaranju kulture u kojoj se cijeni saradnja, a ne nadmetanje.”


Međutim, malo je ljudi upoznato s porijeklom ovog procesa koje nam pomaže rasvijetliti zanimljive i iznenađujuće stvari o njegovom problematičnom funkcionisanju u stvarnom svijetu. Odlučivanje konsenzusom prvi put se u svijetu lokalnog aktivizma pojavilo u ljeto 1976. godine, kada je grupa aktivista pod imenom Clamshell Alliance započela kampanju direktne akcije protiv planirane izgradnje nuklearne elektrane u Seabrooku.

Mnogi aktivisti tog doba itekako su bili svjesni onoga što je feministička spisateljica Jo Freeman slavno prozvala „tiranijom bezstrukturnosti”. Sklonost nekih pokreta s početka 1970-ih da se odreknu bilo kakve strukture u ime spontanosti i neslužbenosti pokazala se ne samo neizvodiva, već i nedemokratična. Odluke su i dalje donošene, ali bez ikakvog unaprijed dogovorenog procesa — nedostajalo je odgovornosti.

Organizatori „Clama”, kako se grupa često nazivala, željeli su iznaći proces pomoću kojeg bi izbjegli opasnost bezstrukturnosti, bez pribjegavanja hijerarhiji. Dvije članice osoblja American Friends Service Committee (AFSC), dugogodišnje i veoma poštovane organizacije blisko povezane s Društvom prijatelja, ili Kvekerima, predložile su konsenzus. Time nisu mislile na neformalni proces postizanja općeg internog dogovora kakav je, na primjer, koristila pionirska grupa za građanska prava SNCC (Student Nonviolent Coordinating Committee) početkom 1960-ih. Clam je usvojio puno formalniji proces konsenzusa koji je proizlazio neposredno iz vjerske prakse Kvekera.

(…)

Kad je odlučivanje konsenzusom stiglo u svijet sekularnog aktivizma, vjerski temelji su prešućeni. Kvekeri po pravilu ne propovijedaju svoju vjeru, a u tome nisu bile izuzetak ni Sukie Rice i Elizabeth Boardman, dvije organizatorice AFSC-a koje su radile na antinuklearnoj kampanji u Seaborooku. One nipošto nisu namjeravale nametnuti grupi svoja vjerska uvjerenja.

Uvele su takav metod odlučivanja smatrajući da se dobro uklapa u širi pokret koji žudi za inkluzivnim i istinski demokratskim oblicima odlučivanja, te u filozofiju nenasilja u kojoj se pokušava proniknuti u dušu i motive protivnika. „Konsenzus znači da grupa ne poduzima radnje na koje nisu pristali svi članovi”, stoji u jednom priručniku grupe Clamshell, a poenta je naglašena kurzivom: svačiji glas je važan.

Ovaj proces brzo se proširio među dijelovima aktivističke ljevice koji su prigrlili direktnu akciju kao osnovu svoje strategije. Neki se ga prozvali „feminističkim procesom” jer se činilo da utjelovljuje feminističke ideale učešća, uključivanja i ravnopravnosti. Rice podsjeća da „[ljudi] nisu ni slutili da će Clamshell postati prototip za sve potonje grupe, nisu imali pojma.”

Model Clamshella – spoj odlučivanja konsenzusom, grupa afiniteta i koordinirajućih savjeta predstavnika – do kraja 1980-ih se uvriježio kao dominantna struktura lokalnih grupa direktne akcije u Sjedinjenim Američkim Državama.
Ali iako su Rice i Boardman pazile da izostave eksplicitnu teologiju iz obuke o konsenzusu, ipak se zadržalo nešto od njegovog religijskog porijekla — nepokolebljiva vjera u ispravnost procesa, neka vrsta pobožnosti u primjeni i sklonost da se tvrdnje o konsenzusu uzimaju za temeljne istine.

Priručnik iz 1987. godine On Conflict and Consensus (O sukobu i konsenzusu) koji su pripremili C.T. Lawrence Butler i Amy Rothstein, osnivači pokreta Food not Bombs (Hrana, ne bombe), kodificirao je mnoge tvrdnje o konsenzusu, od kojih je glavna izjava da „formalni konsenzus predstavlja najdemokratičniji proces odlučivanja”.

Ovo vjerovanje, izneseno kao činjenica, moglo se čuti u skoro svakom pokretu koji je kasnije usvojio ovakav proces odlučivanja. Uvjerenje da će konsenzus proizvesti demokratičnije ishode nego bilo koja druga metoda ponavljalo se kao katekizam. „Cilj konsenzusa”, kaže se dalje u priručniku, „nije odabir nekoliko opcija, već razvijanje jedne odluke koja će biti najbolja za cijelu grupu. Radi se o sintezi i evoluciji, a ne nadmetanju i iscrpljivanju.”

U praksi je proces djelovao dobro u manjim grupama, (...) međutim, na nivou značajnije mobilizacije, proces je od samog početka nailazio na poteškoće.

Tokom blokade u Seabrooku 1977. godine, kada je konsenzus prvi put upotrijebljen u kontekstu masovne akcije, savjet predstavnika proveo je skoro sve vrijeme raspredajući o nevažnim stvarima, prije nego im je naređeno da napuste lokaciju. Slična dinamika odigrala se i skoro četvrt stoljeća kasnije s pokretom Occupy Wall Street, gdje se plenum pokazao nesposobnim da riješi svakodnevne probleme u kampu.

Iako se u priručniku On Conflict and Consensus organizatori uvjeravaju da „formalni konsenzus suštinski ne zahtijeva puno vremena”, iskustvo nam govori drugačije. Proces ide na ruku onima koji imaju najviše vremena, jer se sastanci znaju odužiti satima; teoretski, konsenzusom bi svi ljudi mogli biti uključeni u sve odluke, ali u praksi on uveliko pogoduje onima koji pokretu mogu posvetiti beskrajno puno vremena, dok je potpuno učešće veoma teško za one koji imaju svakodnevne životne obaveze van aktivizma. Usto su pokreti, jedan za drugim, počeli otkrivati da ovaj proces pridaje veću pažnju i značaj mišljenju nekolicine onih koji se ne slažu. U najčistijem obliku konsenzusa, neslaganje jedne ili dvije osobe može u potpunosti blokirati čitavu grupu.

Nekada je to primoravalo grupe da se uhvate u koštac s važnim pitanjima koje bi većina inače zanemarila, što zaista može biti veoma moćno i transformativno. Ali to je također i stalno poticalo čangrizavce, nezadovoljnike, pa i provokatore, da prigrabe pažnju grupe i sve upropaste, čak i kad bi grupe usvojile izmjene strogog konsenzusa kako bi omogućile da se velikom većinom zaobiđu blokade.

Konsenzus lako mogu potkopati osobe koje djeluju iz loših pobuda. Ali ovaj proces također nema načina da riješi neslaganja koja proističu iz sukobljenih interesa, a ne pukih razlika u mišljenjima. Optimistična ideja usađena u ovaj proces – da je uvijek moguće postići jedinstvo i slaganje ako je grupa spremna dovoljno raspravljati i izmijeniti prijedlog – nije ništa drugo do magijsko mišljenje koje nema nikakve veze s grubom stvarnošću političkog pregovaranja.

Grupe ustrajavaju u korištenju određenih praksi dijelom i zato što im one pomažu da učvrste osjećaj identiteta. Složena liturgija procesa konsenzusa – od posebnog jezika i uloga ('moderatori', 'nadglednici atmosfere', 'liste/redovi govornika' i sl.) do opširne signalizacije rukama (gesta slaganja, gesta neslaganja i sl.) – podjednako služi da signalizira i učvrsti osjećaj pripadnosti određenoj tradiciji, koliko i da omogući donošenje odluka.

Proces konsenzusa od početka je obilježen ne samo svojom religijskom, već i kulturološkom pozadinom, zbog čega je ova tradicija prožeta i bjelačkošću. Clamshell Alliance ipak je bila pretežno bjelačka organizacija koja je oko akcija u bjelačkom ruralnom području okupljala bijele stanovnike s obale New Hampshira i bijele Kvekere, te mnoštvo uglavnom bijelih radikala iz Bostona i šire.

Od grupa koje su u potonjim decenijama usvojile konsenzus, malo koja je bila tako izrazito jednoobrazna kao Clam, a upotreba ovog procesa teško da može biti jedino objašnjenje za rasne podjele unutar aktivističke zajednice. Međutim, pokazalo se opet i iznova da upotreba konsenzusa u pretežno bjelačkim krugovima direktne akcije na nebjelačke aktiviste djeluje otuđujuće i odbojno, a pobožno insistiranje bijelih aktivista na neophodnosti i nadmoćnosti ovog procesa dodatno je otežalo uspostavljanje međurasne saradnje i savezništva.

Na primjer, tokom pokreta u kampusima protiv aparthejda sredinom 1980-ih, upotreba konsenzusa je na univerzitetu California (Berkeley) unijela razdor između pretežno bjelačke organizacije Campaign Against Apartheid (CAA) i multirasne studentske grupe United People of Color (UPC). Organizatorica UPC-a Patricia Vattuone svojevremeno je objasnila: „Smatrali smo da je nedemokratično održavati tako duge sastanke – po četiri, osam sati – jer ljudi imaju i druga posla, studenti nisu aktivni samo u svojim organizacijama i ne mogu provoditi sate i sate na trgu Sproul, a to je bio jedini način da date svoj doprinos i povedete stvari u željenom pravcu.”

Grupa UPC predložila je prelazak na metodu reprezentativnog odlučivanja, ali CAA je odbila vjerujući da je konsenzus suštinski bolji i radikalniji. Drugo dvoje aktivista iz UPC-a, Sumi Cho i Robert Westley, kasnije su napisali: „Rezultat je bio da je planiranje sastanaka i političkih akcija postalo skoro u potpunosti lišeno učešća ne-bjelačkih studenata, u ime radikalnog, hiperdemokratskog odlučivanja (isključivo konsenzusom).”

Slične, mada manje žestoke tenzije pojavile su se dvije decenije kasnije, kad su nakon uragana Katrina bijelci-aktivisti pohitjeli u New Orleans kako bi učestvovali u akcijama pružanja pomoći organizacije Common Ground „sa preduvjerenjem da kolektivi koriste konsenzus kao proces odlučivanja”, kako tvrde učesnici Sue Hilderbrand, Scott Crow i Lisa Fithian.

Lokalnim aktivistima-crncima više se sviđao drugačiji način rada u kojem se „grupa definira sama i zajednički određuje proces odlučivanja”, posebno zato što je „proces konsenzusa koji su uveli aktivisti-bijelci zbunjivao mnoge članove zajednice koji često nisu bili upoznati sa ‘pravilima’ učestvovanja.”

(…)

Već četrdeset godina je glavni razlog privlačnosti konsenzusa obećanje da je to proces istinski demokratičniji u odnosu na sve druge metode. To obećanje se stalno ponavlja, poput dogme. Ali budimo iskreni: dokazi iz stvarnog svijeta u najmanju ruku su klimavi. Možda teološka priroda konsenzusa, prenesena iz vjerske prakse Kvekera, i to što on odražava našu duboku želju za transcendentnim grupnim jedinstvom i „višom istinom” objašnjava zašto se konsenzus u aktivističkim krugovima održao tako dugo uprkos očiglednim praktičnim nedostacima.

Ako konsenzus već četrdeset godina opstaje na vjeri, onda je zasigurno krajnje vrijeme za apostazu. Pobožnost i navika loši su razlozi za nastavak korištenja procesa čije su prednosti više apstraktne nego stvarne. Mimo manjih grupa, proces konsenzusa je trom, odbojan, zamoran i neučinkovit. Dostupne su brojne inkluzivne i odgovorne alternativne metode demokratskog odlučivanja. Ako želimo promijeniti svijet, trebali bismo odabrati one metode koje zaista funkcionišu.

Preneseno sa: https://www.jacobinmag.com/2015/05/consensus-occupy-wall-street-general-assembly/

Datum objavljivanja: 27/05/2015.

(Lektorisala: M. Evtov)

Objavljeno na RIJEČ i DJELO: 

02/08/2018