Ponovno od početka

Nakon što se u Bosni i Hercegovini stišao bunt 2014. godine, oglasili su se horovi analitičara i tumača. Naknadna pamet, kao i obično, bila je gromoglasna, glasnija od svih onih pištaljki i povika mase tokom februarskih protesta. Gromoglasni su bili i politički akteri koji su se napojili energijom pokreta i – idejama. Pokrali su ih svi, od stranaka novih i novostarih, preko nevladinih organizacija, pa sve do Evropske unije – pokrali su ideje o promjenama društveno-ekonomskog i političkog poretka da bi im isisali srž, a ostavili ljušturu u koju su upuhali kužna isparenja kojekakvih eksploatatorskih agendi. Zahtjevi za korjenite promjene iskorišteni su da bi se društvo gurnulo još dublje u privatizacijske pljačke i siromašenje.
Pokret sâm je pak proglašen mrtvim, zapravo – neslavno abortiranom revolucijom (kao da se revolucije dešavaju tek tako, same od sebe!) a intelektualna ljevica nastavila je naricati nad njom i komemorirati navodno propuštene prilike. Ovaj tekst, iako o Italiji, budi nas iz tog žalovanja, podsjećajući na važnost ustrajnosti građenja pokreta, povezivanja bitaka i udruživanja snaga, razvoja strategije i raznorodnosti taktika. Iznad svega – upozorava na važnost rada iz dana u dan, na vjetrometini, u bezizglednosti kojoj se ne nazire kraj. Pokreti se ne grade ronjenjem na dah i pričanjem o pokretima – ni u Italiji ni na Balkanu.
(Redakcija)

 

Piše: Francesco Raparelli

1. Kao i obično, kad prođu izbori, progovori „pokret”. Da i on kaže svoju. Uvjeren da neko sluša. I hvata bilješke. Analize, podaci, razmatranja koja sasvim sigurno već postoje. Uvijek i iznova iste riječi. U tome se sastoji taj „pokret”, sad već samo zakašnjeli ponavljač. A u stvari bi trebalo shvatiti vrijednost tišine i ukinuti blebetanje. Trebalo bi, bilo bi normalno, nešto uraditi. Ono što se govori trebalo bi i pokazati, životom i borbom, štrajkom i ljubavlju. (...) Nikoga više nije briga ni šta misliš ti, a ni šta misli „pokret”.

Gotovo već lud, što je u osnovi uvijek i bio, Althusser piše: „materijalista ne ‘priča prazne priče’, ne drži uzvišene govore, ne govori da su ‘svi ljudi revolucionari’, nego pušta druge da pričaju, te kaže onako kako jest”. U današnje vrijeme puno prodavača magle i šarlatana raznih vrsta, nije dosta reći stvarnost. Stvarnost je nesumnjivo dobro polazište, ali valja nešto i uraditi. I pokazati šta se uradilo. Pa ipak, važno je i ljude pustiti da govore, čak i kad su im riječi grube i barbarske. Iako više ne shvatamo šta to mase zamuckuju i sriču . (...) Sjećate se djetinjstva? E, odatle treba krenuti, od sricanja prvih riječi, treba krenuti otpočetka i to odmah.

2. Već godinama ista diskusija: gotovo je s ljevicom, vrijeme je za borbu, za autonomiju. (...) Šteta što je s ljevicom svršeno još prije 10 godina (sjećate se 2008?) a ona odonda ipak ne preskače nijedan izborni ciklus. Bilo da se pojavi u obliku jednog starog koji folira da je nov ili kao nova koja je već stara. Kakva šteta što je ta praznina (upražnjeno mjesto ljevice, prim. ur.) popunjena već godinama: za to su se pobrinuli Casaleggio i Grillo (iz navodno antisistemske stranke Cinque Stelle, prim.ur.), tu i tamo potkradajući slogane studentskog pokreta Onda/Talas (a prije svega univerzalni lični dohodak – za sve državljane). Da, da, onog Talasa studenata, onog dvogodišnjeg blijeska koga bi svi da zaborave. Ako ni zbog čega drugog, a ono zato što se dobar dio protagonista tog pokreta, stotine hiljada mladih, sad nalazi u inostranstvu. I mrzi ovu Italijicu staraca i rasista, muškarčina „ranjenog” ponosa i, naravno, kriminalne ekonomije. A nesumnjivo i fašista, koji nisu isto što i crnokošuljaši: ovo ide mnogo dalje.

Pitanje je jednostavno: kako danas organizovati autonomiju pokreta? Ljubitelji realnosti, one realnosti koja se nikad ne mijenja, komplikuju stvar pitanjem: a gdje ti vidiš pokret? Pokreta nema, to je tačno. Zato što je pokret proces, otkucaj srca, čista ontologija: eksplikacija, kontrakcija. (...) To učimo življenjem. A onda pitanje: šta se dešava kad se pokret zgrči, kad se raspomami nasilje kontrarevolucije? Da li je politika pokreta uopšte moguća, uprkos svemu? Da, moguća je. Ali se ni po čemu ne podudara s religijama našeg vremena. Radi se, još jednom, o masovnoj politici. Ruke, noge i srce u govnima, pa tjeraj.

3. Religije, koje nikad nisu materijalističke, pričaju priče u stilu „nije tačno da gubimo, jaki smo mi”, „neprijatelj se nas boji; to je više no očito”... Potom naprave feštu, onu kao Gatsby, koji jest bio Veliki: oluja samo što nije počela, ali svi i dalje nazdravljaju… S tim što sad, za razliku od epohe jazza, oluja ne samo što samo nije počela, nego se dešava svakog dana. Permanentna „prvobitna akumulacija”, dragi moji! S Benjaminom, međutim, govorimo o „katastrofi”, krizi koja se vječito ponavlja. Sve u svemu, nikad kraja feštama i ćaskanju. I tako, malena zajednica izabranih, sve suženija, sve ostrašćenija, sve nemoćnija. Herojska zajednica, spremna na mučeništvo, jer „što gore – to bolje”. Zajednica neprimjetna, skrivena, koja pokušava nestati kao „umjetnik gladovanja”.

A kako bi bilo da se umjesto toga odlučimo suočiti s dugom zimom? Bosih nogu na snijegu, bez žargona i skloništa? Da, to bi značilo ponovo se pokrenuti, izbjegavati prodavače magle i varalice, tračibabe i gladeže razne, vlastitim životom (i djelom) dokazati istinitost onoga što se govori. Eno ženskog pokreta, već godinu dana, diljem svijeta. Na trgovima i feminističkim skupštinama postoji afektivna gustoća o kojoj mediji ne govore, ali koja mijenja percepcije miliona najmlađih, a i ne baš tako mladih žena. Pravi talas, zapravo. Materijal koja se tka i povremeno raspara, ali postojano raste i ne odustaje. Tu je, postoji, antikapitalistički.

4. Ustrajnost. Kad god se ponovo pojavi ustrajnost radnička (ili marksistička; koncepti se podudaraju), odmah se jave oni brzopleti sa: „proći će nam voz”, „ne smijemo propustiti priliku”. I nema veze što su vozovi pogrešni, jer važno je jedino ukrcati se na voz. I nikad se više ne osvrnuti. Očajnička pomama, u uvjerenju da (uvijek) treba plivati niz struju. Fundamentalni uslov „igre”? Grdno zabrljaš pa se praviš da to nije ništa. Politika, ako jest politika, uvijek je praxis u situaciji; tu nema diskusije. Ali konjunktura nije ples za samo jedno ljeto. Ne postoji ništa ozbiljnije od situacije. Nije dovoljan samo jedan prelet (...)

Aktivistički stav, to je ono što je potrebno. Ništa moral, ništa propisi: samo nam još to fali! Ali stil, to je već nešto drugo. A o kakvom stilu govorimo? Kopati, ići do dna. Lenjin i Trocki, koji su se – za razliku od nas – našli usred jedne revolucije, proveli su čitavu 1917. godinu „ponavljajući od početka”: suočeni s blokadom procesa, uvijek se vraćamo masovnoj politici, spontanosti, ponašanju i autonomiji klase. Lako je to reći, ali šta se dešava kad se nađemo usred hronične kontrarevolucije, drugim riječima neoliberalizma i njegove krize, a ustaljeno je ponašanje krvoproliće kao ono u Macerati (ubistvo imigranata, prim. ur.) E, tad se sluša, baca se u sukob realnosti, iako na sve strane frcaju govna. Radi se, naime, o ustrajnosti: u preispitivanju, temeljno aktivističkom, koje u društvo ukorjenjuje političku inicijativu; ili, tačnije, politizira društveno, borbom i obnovljenim uzajamnim djelovanjem. Borbom koja nema centar, ali koja insistira na vezi kapitala i rada – na izrabljivačkom odnosu koji samo proizvodi višak vrijednosti i kapitala – jer to je ono što svugdje prevladava.

Oni oprezniji s pravom upozoravaju: hoće li društvena ukorijenjenost biti dovoljna da nas spasi ponora? Očito neće. Još će se jednom, kao i uvijek, raditi o tome da se iskoristi svaka moguća prilika. Ali onako kako to rade Tuarezi u pustinji, ili Kozaci u stepi: strpljivo čekajući, kao ratna mašina nepokorna državama; pripremajući udar, i odbranu pozadine pri povlačenju. Društvena ukorijenjenost, konačno, ni u kom slučaju ne podrazumijeva ponavljanje razdvajanja „društvenog”, kao nižeg, i „političkog”, kao višeg. Upravo zato što je taj jaz sad već nemoguć, i čitavo društvo podvedeno pod kapital i njegovu politiku eksploatacije, ukorijeniti znači mnogo više no samo jednu stvar, ukorijeniti znači ponovo uspostaviti ustrajnu borbu na radnim mjestima – onima pod ugovorom na određeno i nedovoljno plaćenim, ukorijeniti znači osnovati slobodne univerzitete, uspostaviti oblike urbane samouprave i pojačati kontra-moć u komunikacionim mrežama. Sve je jasno, samo što za sve to treba vremena, a vremena uvijek ima malo. Ali ako nema dosljednosti, sve ostaje na riječima. I razrađivanju tih praznih riječi.

5. „Dobro strategija, i dobro je ustrajati uprkos dugoj zimi”, nastavlja onaj naš brzopleti, „ali šta je s taktikom”? I u pravu je. Da onda ozbiljno razmotrimo još jedan pojam: snaga. Ako je institucionalno širenje strateška konzistentnost kojoj se posvećuje najviše energije, nema borbe bez efikasnosti borbe. Radi se, dakle, o nastavku diskusije o oblicima borbe, dakle, o praksi. E onda bi valjalo baciti pogled – uvijek nestrpljiv i nikad zadovoljan – na riders pola Evrope, na neplaćeni kućni rad koji zahtijeva prava i platu, na zle učiteljice koje vječito urlaju, na radnice i radnike Amazona koji štrajkaju protiv algoritamske komande, na britanske univerzitete koji ne rade već dvije sedmice. A onda i na Ni una menos i Black Lives Matter. Pojave međusobno različite, to stoji. Različite i teško ih je kombinovati. Ali to su ipak one pukotine koje nam omogućavaju disanje. Tu, u tim pukotinama, postaje sasvim jasan problem snage. Uplašiti one koji nas čitavog života samo i isključivo prestravljuju – što na radnom mjestu što u našoj vlastitoj kući. Kako, a uvijek predani borbi i nošeni njenim ritmom.

Potreban je, znači, laboratorij, neki prostor konvergencije. Ne, ni slučajno kakva nova 'narodna' partijica . Dosta više s identitarnom politikom; učimo od feminističkog pokreta: stjecište – to je ono što nam treba. (...) Potreban je zajednički prostor, prostor gdje se prenose iskustva otpora, povezuju alternativne institucije i udružuju napori. Polifono gradilište koje ne bi, umjesto onih koji nemaju riječi, govorilo u nečije ime o praznim označiteljima i sličnim budalaštinama. Tačka snage i artikulacije jasnog iskaza, koja bi se po mogućnosti ako išta brinula o tkanju prije nego što se niti i pojave. Transnacionalna, jer jedino se tako obuhvataju oni koji žele eliminisati sadašnje stanje stvari.

Sve bi ovo trebalo, odmah, sada. Sada, jer vremena ima malo, ali još uvijek ga ima. Ko zna, pokušavajući i opet pokušavajući… Važno je ne pričati prazne priče, i nastaviti borbu, posvuda. U potrazi za 'kapljicom sjaja' (Goccia di splendore: Fabrizio De Andrè – prim. ur.).

Preneseno sa: https://www.dinamopress.it/news/ricominciare-a-balbettare/

Objavljeno na RIJEČ i DJELO: 

07/03/2018