S engleskog prevela: M. Evtov

Posljednjih godina vodeći svjetski klimatolozi i znanstvenici zemaljskog sistema objavljuju niz revolucionarnih radova o „planetarnim granicama“: život na Zemlji zavisi od osjetljive ravnoteže međusobno povezanih geoloških procesa koji uključuju klimu, šume, okeansku hemiju i raznolikost živog svijeta. Ovaj sistem može izdržati znatan pritisak, ali se stvari nakon određene granice počinju rušiti – a trenutno se događa upravo to.

Naučnici upozoravaju da je ljudska ekonomska aktivnost premašila većinu planetarnih granica i da sad destabilizuje Zemljin sistem. Već smo ušli u zonu opasne nesigurnosti i prijeti nam aktiviranje potencijalno nepovratne prekretnice. [Ideja o klimatskim prekretnicama pojavljuje se prije dvije decenije, ali tad se smatralo da su drastične promjene klimatskog sistema vjerojatne samo ako globalno zagrijavanje premaši za 5°C razinu iz predindustrijskog razdoblja čovječanstva. Najnovije studije pokazuju da su drastične i potencijalno ireverzibilne promjene moguće čak i u slučaju zagrijavanja od 1-2°C iznad predindustrijske razine.]

Od viška glava ipak boli

Što se ekološkog uticaja tiče, znamo da što si bogatiji to činiš više štete.

Uzmimo za primjer emisije ugljen-dioksida, plina koji najviše uzrokuje globalno zagrijavanje. Za više od polovine ukupnih svjetskih emisija od 1990. godine odgovorno je samo najbogatijih 10% svjetske populacije. To je zapanjujuća brojka. Atmosferu na koju se svi oslanjamo bjesomučno troši tek mali dio čovječanstva. Svaka osoba u najbogatijih 1% emituje 100 puta više [6. strana Oxfamovog izvještaja 2020.] od osobe u najsiromašnijoj polovini ljudske populacije.

Zašto je tako? Prema nedavnom istraživanju naučnika s Univerziteta u Leedsu, bogati ne samo da troše više stvari nego ostali, nego su te stvari i energetski rasipnije: ogromne kuće, veliki automobili, privatni avioni, poslovna klasa letova, odmori na drugom kraju planete, uvoz luksuznih roba itd. I tu ne igra ulogu samo njihova potrošnja, nego i njihova ulaganja. Kad bogati imaju više novca nego što mogu potrošiti, što je gotovo uvijek slučaj, taj višak uglavnom ulažu u ekspanzivne industrije koje su često ekološki destruktivne, poput fosilnih goriva i rudarstva.

Saznanja o vezi zarade i ekološkog sloma trebala bi nas natjerati na razmišljanje o tome kako naša kultura idolizira bogataše. Njihovi viškovi nisu nikakav razlog za slavlje. U eri ekološkog sloma višak je doslovce smrtonosan.

Nejednakost je destruktivna i na suptilniji način. Sociolozi otkrivaju da nejednakost generira statusnu anksioznost. Nejednakost tjera ljude na osjećaj da ono što imaju nije adekvatno, te su stoga pod stalnim pritiskom da zarađuju više i da kupuju više – ne zato što im je to potrebno, nego zato što svoje potrošačke navike nastoje približiti bogataškim – što bi im trebalo stvoriti privid dostojanstva.

Nalazi istraživača s Univerziteta Warwick otkrivaju da ljudi koji žive u izuzetno nejednakim društvima kupuju luksuzne brendove daleko više nego oni koji žive u društvima s većim stepenom jednakosti. A brendova nikad dovoljno: kupujemo ih da bismo se bolje osjećali, ali nam to ne uspijeva jer se mjerilo stalno pomjera izvan našeg dosega. Ova pokretna traka uzrokovana tjeskobom proizvodi izvanrednu ekološku štetu.

Ko ima koristi od rasta?

No, ima još jedno pitanje na koje ovdje moramo obratiti pažnju, a koje ima debele veze s načinom funkcionisanja naše ekonomije. Živimo u ekonomiji organizovanoj oko vječne ekspanzije ili „rasta“, što mjerimo bruto domaćim proizvodom (BDP). BDP mora eksponencijalno rasti samo zato da bi ovaj sistem opstao. To bi još i moglo kad bi BDP nastajao ni iz čega, ali to ni slučajno nije slučaj. Naprotiv, BDP itekako utiče na okoliš: što više jačamo ekonomiju rasta, to veći pritisak vršimo na planetarne granice. [Preispitujući postojeću naučnu literaturu o vezi između BDP-a i upotrebe resursa, istraživanje Je li zeleni rast uopšte moguć? otkriva da prekid ove sprege nije vjerovatan čak ni uz znatna poboljšanja tehnološke efikasnosti.]

Naučnici ovaj odnos prate, između ostalog, i kroz pokazatelj koji se naziva Materijalni otisak, a koji sabire svu materijalnu građu koju države svake godine eksploatišu i troše – baš svu, od plastike do ribe, od drveta do metala – sve, dakle, što utiče na žive ekosisteme. Prikaz višegodišnjeg Materijalnog otiska pokazuje da on neprestano raste ukorak s BDP-om.

Ovo nas dovodi u nezgodnu situaciju. Znamo da rast BDP-a pokreće ekološki slom; podaci o tome su tako jasni da naučnici pozivaju vlade da napuste rast kao ekonomski cilj. [Više od 11.000 naučnika potpisuje dokument kojim se sve svjetske vlade pozivaju da se – umjesto na rast BDP-a – fokusiraju na povećanje dobrobiti i smanjenje nejednakosti.] A nama se već decenijima govori da je stalni privredni rast osnovni preduslov boljeg života. Kako da pomirimo to dvoje?

Najprije nam valja spoznati da taj rast ne utiče na opštu dobrobit – rast je način raspoređivanja prihoda i resursa, a trenutno se i jedno i drugo raspoređuju vrlo, vrlo nejednako. Svake godine 1% najbogatijih na svijetu ostvari 19 milijardi dolara prihoda – što predstavlja gotovo četvrtinu globalnog BDP-a. To je više od BDP-a 169 zemalja zajedno – pri čemu te zemlje uključuju Norvešku, Švedsku, Švicarsku, Argentinu, cijeli Bliski Istok i cijeli afrički kontinent. Bogataši polažu pravo na gotovo nezamisliv udio prihoda od globalnog rasta BDP-a.

A ako mislite da je ostatak BDP-a raspoređen išta ravnomjernije, grdno se varate. Najbogatijih 5% (čiji je prosječni prihod 100.000 USD godišnje) ubire ni manje ni više nego 46% globalnog dohotka. Drugim riječima, polovina svih naših privrednih aktivnosti – svi rudnici, sve tvornice, sve elektrane, kompletna špedicija i sav ekološki uticaj koji ove djelatnosti podrazumijevaju – radi da bi se bogati još više bogatili. Kad naredni put čujete da nam je ekonomski rast neophodan radi poboljšanja života ljudi, ne zaboravite čiji se tu životi zaista poboljšavaju.

Sasvim je jasno da je rast neučinkovit i ekološki destruktivan način postizanja naših društvenih ciljeva. Nama – barem u bogatim zemljama – ne treba veći rast. Nama treba pravednija raspodjela dohotka [iako bi idealna bila pravedna, op.ur.]. Život ljudi možemo poboljšati poštenijom raspodjelom onoga što već imamo; nema nikakve potrebe za daljnjim pustošenjem Zemlje.

Dokazi uvijek iznova ukazuju na činjenicu da milijarderi – a ni milioneri – nisu kompatibilni s prirodnim ograničenjima planete. Ako želimo živjeti na sigurnoj i nastanjivoj planeti, moram nešto preduzeti u vezi s nejednakošću. Francuski ekonomista Thomas Piketty, jedan od vodećih svjetskih stručnjaka za neravnopravnost i za klimu, nimalo ne okoliša: „Drastično smanjenje kupovne moći najbogatijih samo bi po sebi značajno uticalo na smanjenje globalnih emisija.”

Šta da se radi?

Jedan od pristupa je uspostavljanje gornje granice u omjeru [minimalnih i maksimalnih] plata – ono što neki nazivaju politikom maksimalnih plata. Sam Pizzigati, saradnik Instituta za političke studije, tvrdi da omjer plata nakon oporezivanja treba ograničiti na deset prema jedan. Ovo je elegantno rješenje koje bi brzo osiguralo pravedniju raspodjelu prihoda, a nije ni osobito neobično.

Na primjer, po pravilima Mondragona, ogromne radničke zadruge u Španiji, plate rukovodilaca mogu biti najviše šest puta veće od primanja najniže plaćenih zaposlenika istog preduzeća. Ovako šta je moguće ostvariti i na državnom nivou – uvodeći porez od 100% na prihode veće od ustanovljenog višestrukog iznosa minimalne plate u državi.

Ljudima su ovakve politike lako shvatljive. Anketa provedena 2017. godine u Velikoj Britaniji pokazuje da se većina tamošnje javnosti slaže s politikom maksimalnih plata. Uostalom, već smo ograničili druge vidove potencijalno opasnih neumjerenosti. Ograničavamo brzinu automobila na javnim cestama, količinu alkohola konzumiranog prije vožnje, količinu šećera u žitaricama koje djeca jedu za doručak. Ograničavamo pušenje u javnom prostoru, prodaju oružja i upotrebu supstanci koje izazivaju zavisnost. A čim shvatimo da prekomjerni prihod uništava živi svijet od kojeg zavisi čitava naša civilizacija, možemo ograničiti i njega.

Istraživanja otkrivaju da društva u kojima vlada veća jednakost obično imaju znatno manji negativni uticaj na okolinu, između ostalog i zato što su tamo ljudi pod manjim pritiskom iscrpljujuće kompetitivnosti vječnog konzumerizma.

Uzmimo za primjer Dansku. Analize potrošača pokazuju da u Danskoj (gdje je nejednakost manja nego u većini zemalja s visokim dohotkom) stanovništvo kupuje daleko manje odjeće i koristi je duže nego stanovništvo drugih zemalja. A firme u Danskoj troše na oglašavanje daleko manje no drugdje jer Dance jednostavno ne zanima kupovina nepotrebne luksuzne robe.

Nejednakost ubija

Ali nije problem samo u nejednakosti prihoda, nego i u nejednakosti bogatstva. U SAD-u, na primjer, 1% najbogatijih posjeduje gotovo 40% nacionalnog bogatstva. Nasuprot tome, najsiromašnijih 50% nema gotovo ništa: tek 0,4% [nacionalnog bogatstva]. Na globalnoj razini je još gore: najbogatijih 1% posjeduje oko polovine sveg bogatstva na svijetu.

Problem je s ovom vrstom nejednakosti i u tome što bogati postaju rentijeri. Pošto nikad ne mogu potrošiti akumulirani novac i imovinu, iznajmljuju ih onima koji te stvari nemaju; iznajmljuju ih u obliku imovine, patentnih licenci, zajmova, bilo čega. Prihod koji od toga ostvaruju naziva se „pasivni prihod“ jer ga posjednici imovine ostvaruju automatski, bez ikakvog rada. Ali je ta nezarađena zarada iz perspektive svih ostalih daleko od pasivnosti: da bi bogatašima platili stanarine i dugove, ljudi se moraju ubijati od posla, proizvoditi i zarađivati više od onoga što bi im inače trebalo – što dodatno šteti okolišu.

Ovo sad je, u izvjesnom smislu, savremeni oblik kmetstva. [Kmetstvo je srednjovjekovna institucija evropskog feudalizma: kmetovi / neslobodni seljaci bili su vezani za nasljednu zemlju i zavisili od volje svog gospodara. Velika većina kmetova preživljavala je obrađujući zemlju u vlasništvu gospodara. U nekim slučajevima je za pristup zemljištu feudalcima plaćan danak u novcu, poljoprivrednim proizvodima ili radu. Ko ne plati danak, gubio je zemlju i nije imao načina da preživi.] Te, baš kao i kmetstvo, ima ozbiljne posljedice na naš živi svijet. Kmetstvo je predstavljalo ekološku katastrofu jer su seljaci – da bi gospodarima platili danak – bili prisiljeni da iz zemlje izvlače više no što bi im inače trebalo. To je tokom feudalizma u Evropi izazvalo progresivnu degradaciju šuma i tla. Kad su neuravnoteženi društveni sistemi, i ekološki sistemi postaju neuravnoteženi. Nešto se slično događa i danas: svi mi koji plaćamo stanarine i imamo dugove pod velikim smo pritiskom da iznađemo načina da bogatašima platimo danak.

Ovaj problem bi se, između ostalog, mogao riješiti uvođenjem poreza na bogatstvo – ova ideja trenutno stiče sve veću popularnost. Ekonomisti Emmanuel Saez i Gabriel Zucman predlažu godišnju graničnu poreznu stopu od 10% na imovinu veću od milijardu dolara. To bi one najbogatije potaklo na prodaju dijela imovine, čime bi se bogatstvo pravednije rasporedilo, a rentijerstvo srezalo. Tako bi bogati izgubili moć kojom nas prisiljavaju da crpimo i proizvodimo više nego što nam treba, što bi umanjio pritisak na živi svijet.

Progresivno oporezivanje ima još jednu ekološku korist: generira prihode koji se mogu uložiti u univerzalne javne usluge: zdravstvo, obrazovanje, prevoz, pristupačno stanovanje itd. Ovo je važno stoga što je širenje univerzalnih usluga najefikasniji način osiguranja visokog nivoa blagostanja za sve – a bez potrebe za postizanjem visokog BDP-a.

Opasnost nejednakosti

S obzirom na ozbiljnost ekološke krize, možda bi nam ambicije trebale biti veće od onoga što predlažu Saez i Zucman. Konačno, niko ne „zaslužuje“ ekstremno bogatstvo. Ono se ne zarađuje, nego crpi – od potplaćenih radnika, od prirode, od monopola, od političkog zarobljavanja itd. [Riječima čuvenog britanskog ekonomiste Johna Stuarta Milla: „Odakle mislimo da dolazi bogatstvo onih koji se bogate i dok spavaju? Sasvim sigurno ne pada s neba. Nekoga – neko drugo ljudsko biće – to bogatstvo debelo košta. To bogatstvo je plod nečijeg rada – a taj neko nije plaćen za svoj rad.“]

Ekološka kriza – i nauka o planetarnim granicama – skreću nam pažnju na jednostavnu i nepobitnu činjenicu: živimo na planeti ograničenih resursa i, mislimo li preživjeti 21. stoljeće, moramo naučiti da na njoj živimo zajedno. U tom smislu možemo učiti od svojih predaka. Antropolozi kažu da je većina ljudi tokom većeg dijela ljudske istorije živjela u društvima koja su bila uređena kao egalitarna i tako funkcionisala. Oni su jednakost doživljavali kao adaptivnu metodu. Ako u bilo kojem ekosistemu želite preživjeti i napredovati, brzo shvatite opasnosti nejednakosti, te preduzimate mjere predostrožnosti da biste se od te opasnosti zaštitili. Treba nam upravo ta vrsta razmišljanja.

Trenutno nam se za to pruža izvanredna mogućnost. Kriza Covid-19 otkriva sve opasnosti ekonomije koja nije u ravnoteži s ljudskim potrebama i živim svijetom. Ljudi su spremni za nešto drugačije.

IZVOR: Correspondent

Objavljeno: 09/10/2020.